I odrasli su učili: Kako je dječja participacija mijenjala odgajatelje, roditelje i voditelje aktivnosti

Jedan od najneočekivanijih uvida koji su proizašli iz pilot-provedbe projekta TOY4Participation nije se odnosio samo na djecu nego i na odrasle.

U različitim zemljama i kontekstima mnogi su odgajatelji, roditelji i voditelji aktivnosti opisivali kako su u početku osjećali nesigurnost kada je riječ o primjeni dječje participacije u praksi. Neki su strahovali da bi veći utjecaj djece mogao dovesti do nereda ili otežati provođenje svakodnevnih rutina. Drugi su se pitali jesu li djeca uopće sposobna donositi smislene odluke. U pojedinim su sredinama odrasli bili posebno zabrinuti za sigurnost djece, osobito kada su radili s djecom s teškoćama u razvoju ili djecom koja su proživjela traumatska iskustva. S vremenom su mnogi timovi počeli primjećivati kako se njihova početna uvjerenja postupno mijenjaju kroz promatranje i praktično iskustvo. U Bugarskoj su odgajatelji u početku teško prepuštali djeci veću autonomiju, osobito u skupinama koje su uključivale djecu s autizmom ili višestrukim teškoćama. Timovi su počeli uvoditi male promjene. Umjesto potpunog uklanjanja strukture, djeci su nudili više izbora tijekom svakodnevnih aktivnosti. Djeci kojoj je vrijeme odmora predstavljalo izazov omogućeno je da započnu s mirnijim aktivnostima, poput čitanja, sve dok se ne osjete smirenije i spremnije za sudjelovanje.

Zanimljivo je da su brojni odgajatelji otkrili kako davanje više prostora djeci često dovodi do smirenijeg, a ne kaotičnijeg okruženja. Istraživanja također pokazuju da dječja participacija mijenja same odnose odraslih i djece, pomažući odgajateljima da prijeđu s usmjeravanja dječjeg ponašanja na pažljivije promatranje, slušanje i osnaživanje dječje samostalnosti i djelovanja (Horgan, 2024).

U Slovačkoj su neki roditelji u početku bili iznenađeni činjenicom da se djecu pita da sama biraju aktivnosti, umjesto da o tome odlučuju odrasli. Voditelji aktivnosti istaknuli su koliko su korisni bili kontinuirani razgovori s obiteljima o tome što dječja participacija zapravo znači u praksi. Objašnjavali su da participacija ne znači uklanjanje granica, već stvaranje više prostora za dječje glasove, mišljenja i interese unutar podržavajućih svakodnevnih rutina.

U nekoliko Centara igre voditelji aktivnosti također su počeli primjećivati koliko često odrasli spontano uskaču u rješavanje problema, usmjeravanje aktivnosti ili donošenje odluka prije nego što djeca dobiju priliku sama odgovoriti. S vremenom su mnogi timovi opisivali kako im postaje sve ugodnije usporiti tempo, pažljivije promatrati i djeci pružiti više prostora za pregovaranje, odlučivanje i izražavanje na vlastite načine.

U Ukrajini su voditelji aktivnosti primijetili da se neka djeca lako izražavaju u skupini, dok se druga otvorenije izražavaju kroz pokret, igru ili individualne razgovore. Umjesto oslanjanja na samo jedan način sudjelovanja, timovi su počeli širiti mogućnosti kroz koje se djeca mogu izraziti. Takav pristup odražava sve veće razumijevanje činjenice da djeca komuniciraju na mnogo različitih načina – kroz pokret, igru, crtanje, pripovijedanje, tišinu ili svakodnevne interakcije, a ne isključivo kroz verbalni razgovor (Clark i Moss, 2011). U Zagrebu su koordinatori istaknuli koliko je emocionalna sigurnost postala važna za djecu izbjeglice koja su prethodno doživjela vršnjačko nasilje i isključenost. Umjesto provođenja unaprijed planiranih aktivnosti koje su uključivale nepoznate goste, tim je prilagodio program odnosima povjerenja i osjećaju sigurnosti. Taj je pristup djecu postupno osnažio te ih na kraju doveo i na javnu pozornicu tijekom nastupa na lokalnom karnevalu.

Tijekom projekta mnogi su odrasli počeli opisivati dječju participaciju manje kao tehniku, a više kao drugačiji način promatranja djece. Primjećivanje tko prvi progovara. Tko oklijeva. Tko slijedi druge. Tko se izražava pokretom umjesto riječima. Tko treba više vremena.

Za mnoge odgajatelje, roditelje i voditelje aktivnosti upravo je taj proces postupno počeo mijenjati njihova uvjerenja o dječjim sposobnostima, samopouzdanju, sigurnosti i samom razvoju djece. Literatura

Clark, A., & Moss, P. (2011). Listening to Young Children: The Mosaic Approach. National Children’s Bureau. Horgan, D. (2024). A Literature Review on Methodologies for Consulting with Children Birth to 5 Years. Hub na nÓg & Department of Children, Equality, Disability, Integration and Youth.