Broj 75, proljeće 2014.

Izv. prof. dr. sc. Edita Slunjski
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Može li se iz sjemenke tratinčice razviti orhideja?

Koje bismo kvalitete (osobine, predispozicije) trebali od potencijalnih odgajatelja tražiti danas, imajući na umu osjetljivu dob djece kojom će se baviti i značajke vremena u kojemu živimo? I kako bismo te osobine na prijemnom ispitu nabolje mogli ustanoviti?

Računajte na nas

Daleke 1986. godine, za prijemni ispit odgajateljskog studija na ondašnjoj Pedagoškoj akademiji većina je pristupnika pripremila poznatu Balaševićevu uspješnicu ′Računajte na nas′. S obzirom na okolnosti i vrijeme u kojem se to događalo, takav izbor velikog broja pristupnika bio je posve razumljiv: njime su se nastojale prikazati ne samo (tražene) vokalne sposobnosti, nego i stupanj dotad postignute socijalističke svijesti i spremnost na društveni aktivizam u svakoj mogućoj prigodi. A to je u ono vrijeme bila provjereno jamstvo uspjeha u bilo kojoj profesiji. Petnaestak godina kasnije, neke su se društvenopolitičke okolnosti promijenile, kao što se promijenio i set poželjnih osobina budućih profesionalnih odgajatelja koje su se na prijemnom ispitu tražile tj. smatrale poželjnima. No, nitko od kreatora samog prijemnog ispita nije mogao sa sigurnošću tvrditi ′mjere′ li se prave, ili tek sporedne osobine tj. profesionalne predispozicije budućih odgajatelja. Primjerice, u jednom se razdoblju posebna pozornost posvećivala čistoći jezičnog izraza pristupnika, koji u tom smislu nije smio mucati. Taj se kriterij i danas može smatrati prilično opravdanim, uzmemo li u obzir da je odgajatelj govorni model djeci i to upravo u najosjetljivijem razdoblju njihova govornog razvoja. No, teško je zaboraviti slučaj jedne pristupnice na razgovoru (u kojem se trebalo procijeniti samo to ima li govornih teškoća), koja je samouvjereno prepričavala kako ona svoje vlastito dijete nikad ne udari tako jako da bi to na njemu ostavilo modrice, nego samo toliko koliko je u određenoj situaciji potrebno. U tom trenutku, činilo se da je cijela dvorana fakulteta preplavljena teretom neizgovorenog pitanja: mjerimo li pravu stvar?

Ostavljam otvorenim pitanjem: koje bismo kvalitete (osobine, predispozicije) trebali od potencijalnih odgajatelja tražiti danas, imajući na umu osjetljivu dob djece kojom će se baviti i značajke vremena u kojemu živimo?! I kako bismo te osobine na prijemnom ispitu nabolje mogli ustanoviti/procijeniti? Jer (uz prihvaćanje rizika da će zvučati patetično), držim da su upravo najkvalitetniji i najobrazovaniji ljudi dovoljno dobri za rad s najmanjom djecom.  

Zašto se (ne)upisati na odgajateljski studij?

Postoji mnogo kriterija prema kojima se mladi naraštaj opredjeljuje za određeni studij. U najboljem slučaju, to je ′zov′ kojeg se prema određenom pozivu osjeća iznutra, i to još od malih nogu. No, takvi su slučajevi uglavnom iznimka, a mladog čovjeka u predvorje određenog fakulteta često dovedu mnogo prozaičniji motivi, proizašli iz različitih životnih okolnosti u kojima se našao. Tako se neke studije upisuje jer traju kraće od drugih ili pak o njima kruži glasina kako ih je lakše završiti od ostalih (koja može biti i utemeljena). Određeni fakultet može se odabrati i zato što se slučajno nalazi u gradu u kojemu se pristupnik rodio, što razumljivo, umanjuje troškove njegova studiranja. Presudnu ulogu za odabir određenog studija mogu imati i podaci zavoda za zapošljavanje, ukoliko ukazuju na deficit kadra za kojeg upravo taj fakultet priprema. I napokon, postoje zanimanja za koja je (opće)poznato da su desecima godina potplaćena, što fakultete koji za takva zanimanja pripremaju, posve razumljivo, čini i manje atraktivnima. Negativnu selekciju budućih studenata, koju obilježava niski prosjek njihovih srednjoškolskih ocjena i niži rejting škola iz kojih dolaze, teško može kompenzirati i najbolji sveučilišni program nekog studija. Kvalitetan odgajateljski studij u mnogim će ′slučajno zalutalim brucošima′ upaliti iskru za koju nisu niti znali da ju imaju, te im omogućiti da se razvijaju u kompetentne, odgovorne, visokoobrazovane profesionalce. To će biti još vidljivije kod studenata koji su taj studij odabrali promišljeno i posve namjerno, svjesni činjenice da odgajateljska profesija nudi ono što nijedna druga ne nudi, niti se može izraziti ikakvim materijalnim ekvivalentom. Riječ je o jedinstvenoj prilici svakodnevnog življenja u društvu s bićima čija dobronamjernost, empatičnost i otvorenost za čuđenje i učenje nije mjerljiva ni sa čim što je moguće pronaći u svijetu odraslih. A oni treći, za razvoj kojih poznati autori Stoll i Fink (2000.) ne gaje nikakvu nadu nego predlažu načelo ′Ne zalijevajte kamenje!′, vjerojatno nikad neće postati  kvalitetni odgajatelji. Statistički gledano, takvih nije veliki broj. No, za djecu koja su na takve odgajatelje osuđena, to nije statistički zanemariv podatak nego jedina istina. A kako djeca u vrtiću tijekom djetinjstva provedu i do 14.000 sati, ta istina za njih može biti vrlo bolna.

Možemo li drugome dati ono što nemamo?

Ovo nije prigoda da se nabrajaju i opisuju različita znanja iz područja pedagogije, psihologije i mnogih drugih područja kojima bi profesionalni odgajatelj trebao raspolagati, želi li s djecom raditi odgovorno i kvalitetno. Ne zato što ta znanja nisu važna (itekako jesu), nego zato što su ona već podrobno opisana u brojnoj stručnoj i znanstvenoj literaturi. Umjesto toga, valja reći nešto o jednoj činjenici kojoj se ponekad posvećuje premalo pozornosti. Naime, mi djecu ne odgajamo samo onim što znamo nego i onim što jesmo (Brajša, 1994.). Družeći se s kvalitetnom odraslom osobom, koja je dobro ′posložena′ na svojoj odrasloj razini, dijete već profitira, čak i kad ga ona nema namjeru odgajati. Riječ je o odrasloj osobi koja je emocionalno i socijalno inteligentna (odnosno emocionalno i socijalno kompetentna), što znači da dobro funkcionira najprije sama sa sobom, a onda i s drugim osobama u svojemu okruženju. Zašto su ove kvalitete odgajatelja posebno važne za odgojno-obrazovni rad s malom djecom? Zato što će odgajatelj koji često zapada u stanja preplavljenosti vlastitim (neosviještenim) emocijama te ih na neprimjeren način izražava i njima slabo upravlja, teško ostvariti kvalitetan odnos i komunikaciju s drugima. To će se pokazati kao posebno veliki problem u asimetričnim odnosima (u kojima su moć i utjecaj neravnomjerno raspoređeni), a to su upravo njegovi odnosi s djecom. Isto tako, njegovi odnosi s djecom mogu biti opterećeni transferom njegovih neriješenih frustracija iz nekih drugih situacija i odnosa (bračnih, kolegijalnih i slično), što otežava kvalitetu njegova odgojno-obrazovnog rada. Odgajatelj koji se ′sam sebi događa′, teško će bilo što korisno o složenom svijetu emocija uspjeti naučiti djecu. Slično je i sa njegovom socijalnim kompetencijama. Koliko smo mi odrasli socijalno kompetentni, često je moguće vidjeti već i na prvi pogled. Ponekad je dovoljno smo ući u zbornicu vrtića ili škole (ili fakulteta), a da bi se osjetila atmofera nagomilanih međusobnih konflikata, kultura nesuradnje i kompetitivnosti ili pak prividnog slaganja zaposlenika, što se u stranoj literaturi naziva balkanizacijom (Haragreaves, prema Kinsler, Gamble, 2001.). Tko zna zašto se takva praksa naziva baš tim imenom? Odgajatelj koji učestalo zapada u konflikte s drugim odraslim osobama, teško će djecu naučiti kako da oni, kreativno i konstruktivno, rješavaju svoje. Odgajatelj koji je depresivan, tmuran i bezvoljan, teško će u svojoj vrtićkoj skupini stvoriti ugodno ozračje i podržavati pulsiranje životne energije djece.

Duhovna i emocionalna higijena

Ovdje je očito riječ o kvalitetema koje odgajatelji ne stječu na fakultetu, nego izvan okvira formalnog obrazovanja tj. zgrade škole ili fakulteta. No, to i ne može biti drukčije, jer sve segmente osobnog razvoja čovjeka i ne može ′pokriti′ njegovo formalno obrazovanje, bilo da je riječ o školi ili fakultetu. (Na svom radnom mjestu moramo biti uredni i čisti, a ipak osobnu higijenu ne obavljamo na poslu nego kod kuće – tako bismo i svoju ′duhovnu′ i ′emoconalnu′ higijenu valjda trebali vršiti izvan radnog mjesta). Važno je reći još nešto – potreba kontinuiranog ′rada na sebi′, koja se posebno odnosi na sva tzv. ′pomažuća zanimanja′ (liječnici, medicinske sestre, odgajatelji, socijalni radnici i sl.), temelji se na tri važne ideje (Brajša i dr. 1999.). Prije svega, rad na sebi služi zaštiti djeteta od nas samih, tj. naših nepoželjnih utjecaja, neosviještenih emocija i različitih emocionalnih stanja u koja bismo, ne radeći na sebi, lako mogli zapasti. Uostalom, ono dijete štiti i od naših dobrih namjera i svega lošega što djeci ili s djecom u najboljoj namjeri činimo. ′Rad na sebi′ također predstavlja i naš doprinos kvaliteti odgojno-obrazovnog procesa, jer je svaki osviješten problem u praksi – napola riješen. A razvoj odgajateljeve samokritičnosti i refleksivnosti, nužne za ostvarenje kvalitete njegova rada, barem toliko spada u područje ′rada na sebi′ koliko i u područje kurikuluma, refleksivne prakse i drugih mnogo ′pedagoškijih′ termina. I napokon, 'rad na sebi' odgajatelja na izvjestan način štiti od nepovoljnih utjecaja koje na njega može imati svakodnevni rad s djecom. Opće je poznato da je odgajateljski posao, ukoliko ga se obavlja korektno i kvalitetno, izrazito složen i zahtijevan, a može biti i stresan. No, kad već govorimo o stresu – morali bismo imati u vidu sva tri aspekta ′rada na sebi′ a ne samo jedan. Kako se odgajatelj nosi sa stresom (zbog zaštite sebe samog), nije važnije od toga kako se dijete (zbog možebitnih neprimjerenih i nepovoljnih uvjeta življenja u vrtiću) nosi sa stresom a niti od toga kakvu kvalitetu odgojno-obrazovnog procesa odgajatelj koji je neosviješten ili pod stresom, uopće može osigurati. Uz tu razliku što je za kvalitetu življenja djeteta u vrtiću tj. kvalitetu odgojno-obrazovnog procesa odgovorna odrasla osoba – a ne dijete.

Budući herbarij

Kvalitetno inicijalno obrazovanje, baš kao i kvalitetno profesionalno usavršavanje, nužne su pretpostavke kvalitete rada odgajatelja. Oni mogu itekako pridonositi razvoju njegovih profesionalnih kompetencija, no ne mogu (niti trebaju), mijenjati njegov temperament, specifične interese i afinitete, stupanj njegove introvertiranosti tj. ekstravertiranosti i slično. Iz sjemenke jedne biljke ne može nastati neka druga. No, ulaganje vremena, energije i truda u vlastiti osobni i profesionalni razvoja, odgajatelju može pomoći da se postupno pretvara u svoju ′najbolju varijantu′. U tom smislu, ni iz jedne tratinčice neće nastati orhideja, ali možda iz vrtića nastane zanimljiv herbarij. 

Literatura:

  1. Brajša, P. (1993.): Pedagoška komunikologija. Zagreb: Školske novine.
  2. Brajša, P. Brajša-Žganec A., Slunjski, E. (1999.): Tajna uspješnog roditelja /odgajatelja. Pula: C.A.S.H.
  3. Kinsler, K. & Gamble, A. M. (2001.): Reforming Schools. London, New York: Continuum.
  4. Stoll, L., Fink, D. (2000.): Mijenjajmo naše škole - Kako unaprijediti djelotvornost i kvalitetu naših škola. Zagreb: Educa.

Pročitajte više u našem časopisu!